04.02.09. 17:51 Starost: 5 yrs

Koliba – najveća priča ikad napisana?

Kategorija: Iz svijeta Iz svijeta
Autor/ica: I.B.

Prošli vikend me jedan dragi, ali (još) ne-spašeni prijatelj upitao što mislim o knjizi „Koliba,“ koja se naveliko reklamira u jednoj od knjižara u centru grada, kao ni manje ni više nego „najveća priča ikad napisana.“ Knjiga se bavi jednim za svijet jako kontroverznim pitanjem – gdje je Bog u trenucima ljudske patnje? Glavni lik priče je suočen sa nasilnom smrću svoje kćeri, i u svojoj razočaranosti na jako neobičan način susreće Boga i nalazi utjehu.

Napisao ju je William P. Young, čovjek čije je djetinjstvo ispunjeno patnjom i zlostavljanjem u kršćanskim misijskim postajama u Gvineji. Njegove rane su ga pratile i u braku, gdje ga je, kako sam navodi, nevjera prema ženi dovela na koljena pred Boga, gdje je rođena ideja za priču. Inače, William nije do tada bio pisac, niti je inicijalno zamislio izdati svoju knjigu, već ju je podijelio prijateljima koji su ga nagovorili da je izda. Nitko od kršćanskih izdavača ju međutim nije htio izdati, pa ju je on na svoju ruku i trošak izdao – a sama se polako na preporuku širila kroz mnoge crkve, da bi na kraju postala jednom od najprodavanijih knjiga u 2008. Mnogi poznati ljudi su se uključili u promociju knjige, a jedan primjer je i Kathy Lee Gifford, poznata NBC-eva TV voditeljica koja kaže „Koliba će zauvijek promijeniti vaše razmišljanje o Bogu.“

Ja sam još lani odlučio da ju neću čitati. Više je razloga. Knjiga je podijelila tijelo evanđeoskih crkvi u Americi svojom „nježnom“ i sumnjivom teologijom. Nadalje, učinilo mi se da je jako mnogo ljudi shvaća ozbiljnije nego se beletristika treba shvaćati. Ja nisam jedan od vjernika koji se plaše sve beletristike i smatraju je lažima. Sam Isus je pričao u prispodobama. Međutim, kršćanski romani bi se trebali držati dvaju bitnih pravila. Jedno, trebali bi prikazivati Boga u skladu s Biblijom. Drugo, nikada fiktivna djela ne smiju postati zamjenom za Bibliju ili nečim što znatno utječe na naš duhovni život – već uvijek trebaju ostati u granicama razonode. Biblija je najistinitija priča ikad napisana – svaka druga knjiga koja tvrdi o Bogu nešto slično, a ipak različito, nije nešto što želim čitati.

Nadalje, u knjizi su Bog Otac i Sveti Duh utjelovljeni kao ženske osobe. Boga ponekad na nježnost pokušavaju „prodati“ ne-spašenima, pa mu mijenjanju karakterne crte, spol, rasu, valjda da se svidi ženama, te drugim rasama (jer je Otac crnkinja nadimkom Papa a Duh Sveti azijatkinja imenom Sarayu). To doduše i nije tako nova marketinška disciplina. Jedna je crkva već dobrano „profitirala“ na „Božjoj majci.“

Ono što me je definitivno odvuklo od želje za čitanjem Kolibe su dvije izjave fiktivnog Boga u knjizi. Prva je na 120. stranici: „Ja ne trebam kažnjavati ljude za njihove grijehe. Grijeh je sam po sebi kazna.“ Na 182. stranici fiktivni Isus kaže: „Oni koji me vole dolaze iz svih postojećih sistema. Oni su Budisti, Mormoni, Baptisti, ili Muslimani, Demokrati, Republikanci, Amerikanci i Iračani, Židovi i Palestinci. Ja nemam namjeru njih učiniti kršćanima, ali želim im se pridružiti u njihovoj transformaciji u sinove i kćeri moje Pape…“ I dok je istina da Isus zove sve ljude, prihvaćeni su oni koji se odreknu grijeha i to je Radosna vijest koja se ima pronositi čitavim svijetom. Isus itekako poziva na objavu Njegove svetosti, žrtve, obećanja. Tko se iskreno obratio, primio Duha Svetoga, ima iste porive za svjedočenjem, po istom Duhu. Dakle ove dvije izjave nemaju potporu u teologiji Biblije, već se protive njenoj centralnoj poruci – Božje osude grijeha, i nužnosti Isusove žrtve za sve nas. Druga žrtva i druga vjerovanja jednostavno ne funkcioniraju!

A što Biblija kaže? Riječ sama za sebe svjedoči da je u potpunosti istinita, u cijelosti nadahnuta od Boga i da joj ne fali nijedna riječ u opisu Oca, Sina i Duha Svetog (2 Timotej 3:16,17, Psalam 19:8, Otkrivenje 22:18,19). Biblija jasno opisuje ključnu uloga Isusa – On je jedini put do Oca, tko ne poznaje Isusa ne može upoznati ni Oca (Ivan 14:6,7). Sam Isus objašnjava ulogu Duha Svetog (Ivan 6:8-11) koji je tu da pokaže svijetu što je grijeh (nevjera u Boga), što pravednost (Isusov odlazak Ocu) i što osuda (osuda i poraz Sotone). Bez obzira kojim imenom mi nazivamo Boga, Biblija čvrsto govori – samo je jedno ime po kome se svijet može spasiti – Isus Krist (Djela 4:12, Ivan 17:3).

Koliba sigurno sadrži ogromnu količinu „toplote“ i „Božjeg prihvaćanja,“ i sigurno pruža jedan emotivno snažan odgovor na pitanje zašto ljudi pate. Ali ako taj odgovor nije – zbog grijeha, zbog otuđenosti od Boga – onda sva prividna ljubav, toplota i emotivnost te knjige nisu ništa drugo no laž.

Boga nije potrebno iznova dizajnirati i mijenjati „zastarjele“ metode evangelizacije kako bi se on svidio ljudima. To sigurno nije razlog zašto mnogi ljudi ostaju u svijetu. Ako se već netko treba mijenjati (a treba), onda smo to mi, kršćani – i ne kako bi se svidjeli svijetu i postali popularniji, već kako bi postali vjerniji Bogu. A to vrlo često vodi baš u suprotnu stranu i svijet nas manje voli – ali što je bitno, privrženošću Božjoj Riječi u našem životu mi omogućavamo Duhu Svetom da radi kroz nas i ispunjavamo volju Oca za naše živote.

Ja nisam siguran da sam ispunio volju Oca u mom odgovoru na prijateljevo pitanje o knjizi. Njega je naime zaboljela moja hladnoća prema Kolibi i on ju je odlučio kupiti malim dijelom da prkosi mom, kako on to krivo shvaća, „superiornom religijskom stavu." Međutim, siguran sam da ćemo ja i on na temu Kolibe voditi interesantne rasprave. Neka me Duh Sveti vodi u milosti, ljubavi i istini u svakom od mojih odgovora.